Ladarski običaji

  Ladana, Lada, Ladika, Laca, Ladimira, Ladosalava, Ljelja. Božica je ljubavi i ljepote, kći Svanimira, boga Sunca i Zorane, božice jutra. Peta je sunčeva moć. Utjelovljenje je ljupkosti, nježnosti, veselosti i životne snage. Zaštitnica je glazbe, plesa, pjesme, igre i svirke. Nadahnuće je pjesniku, uputa slikaru, učiteljica glazbeniku. Ona u ljudima i bogovima rasijava žar tjelesne žudnje, odiše neodoljivom ženskom privlačnošću. Kao što sunce ozari ljude tako i ženska ljubav zagrije muškarca.[1] Zanstvenici su vodili mnoge polemike vezane uz ovo božanstvo, naime, sve do romantizma većina znanstvenika je bila uvjerena da se radi o bogu Ladi, dakle muškom božanstvu. O Ladi kao slavenskoj boginji Veneri, u doba romantizma najviše su pisali slovački i česki pjesnici i mitolozi; Jan Kollar, I.J. Hanuš, Karel Jaromir Erben i dr. Folklorno gradivo obiluje raznim inačicama u kojima se miješaju imena Lado i Lada i nemoguće je samo na temelju imena odrediti spol spomenutom božanstvu. Rekonstrukcijom elemenata praslavenske mitologije dobiveni su obrisi mitske priče o božanskom sinu, bogu vegetacije i plodnosti, koji odlazi od kuće u zemlju mrtvih i vraća se na proljeće da bi donio u zemlju plodonosnu rosu, da bi žito rodilo i stoka da bi se plodila. Vrhunac mitskog pripovijedanje je prizor incestne svete svadbe između boga vegetacije i njegove sestre. Ova sveta svadba odvija se na stablu svijeta ili pod njime. To je stablo, orbor mundi zapravo sam svijet zamišljen kao veliko drvo, pri čemu korijenje predstavlja donji svijet (svijet mrtvih), stablo ovaj naš, a krošnja svijet nebeskih bogova. Do susreta brata i sestre dolazi na Jurjevo i o njemu pjevaju jurjevske obredne pjesme gotovo svih slavenskih naroda. Božanski mladoženja posvuda se zove Juraj, a njegova sestra Mara. Sama svadba odvija se kasnije, na Ivanje (blagdan Ivana Krstitelja), a u tim pjesmama naš se junak, također u svih slavenskih naroda, ne naziva više Juraj nego Ivo, Ivan.[2]

  Osim naziva Lada ili Lado, uvriježen naziv je i Ljeljo ili Ljelja. Ljeljo je pripjev u starim obrednim pjesmama, a dovodi se u vezu s praslavenskim bogom Ljeljom, zaštitnikom braka i ljubavi.[3] Pretpostavlja se da ime Ljelja potječe od biljke perunike, u narodu zvanoj ljelja/ljeljija, dok se za ime Ljeljo pretpostavlja da potječe od vrste ljiljana zvanog lijer koji je oznaka kraljevske časti.[4] Ljeljenovo kolo se najduže zadržalo u Bosni i Hercegovini, a izvodilo ga je kršćansko – hrvatsko, srpsko i muslimansko stanovništvo. Ljeljenovo kolo je dio tzv. Ivanjskih igara, tj. obreda povezanih sa blagdanom Ivana Krstitelja. U Hrvatskoj je za ljeljenovo kolo uvriježen naziv pletikolo i ono se pleše na Jurjevo.[5] Ljeljenovo kolo ili pletikolo je ustvari obredni hod ili obredna šetnja za plodnost. Djevice (djevojčice) koje su običavale u Podravini ići na blagdan Ivana Krstitelja, u ophod od kuće do kuće, i u dvorištu pjevale i vodile kolo, ljudi su prozvali lađarice. U pjesmama koje one tom prigodom pjevaju one žele domaćinima svako dobro, da ljeto bude tiho i rodno itd. Božanstva Lado i Lada najčešće su vezana uz ivanjske vatre i u ophodarskim pjesmama ladarica koje su se mjestimice zadržale čak do sredine 20. stoljeća. Lađarice su prilikom ophoda nosile cvijetne vjenčiće. Cvjetni vjenčić je simbol nevinosti, ali u ovom kontekstu i duhovni znak, znak vjere kojoj su nekada lađarice pripadale.[6]

  Prema Francisu Conteu običaj "otmice djevojaka" ima za svrhu otkloniti strah od "ženske moći", tj. od same boginje Lade. Poganska igra hvatanja ili gorelki (ruski), najduže se je zadržala kod Slavena. Radi se o hvatanju koje simbolizira obrednu otmicu žena, koja je u isto vrijeme privlačna snaga i predmet nasilnog čina, suprotnost: ljubav-mržnja. Žena je primila svetu vatru iz ruku boginje, vatru koja simbolizira život koji samo ona može dati. Samo potčinjena, ukroćena žena (vatra), može da omogući nastavak života. Kod Slavena je obred otmice žena ostao u osnovi ritualne svečanosti, koja se obavlja prije vjenčanja. U Srbiji, sve do kraja 19. stoljeća mladiću je bilo prešutno dopušteno oteti djevojku koju je odabrao ako su njeni roditelji bili siromašni i nisu imali mogućnosti da plate svadbu.[7] Međutim, otmice koje su se odvijale među Slavenima često su prerastale u otvorene sukobe. Djevojke su otimali naoružani mladići  protiv njihove volje i volje njihovih roditelja, pa i ljudske žrtve nisu bile iznimka.