Starohrvatski mitovi i kršćanstvo

  Poganska vjerovanja i običaji opstaju i nakon pokrštavaju, ali mijenjaju svoju simboliku i vežu se uz nekog sveca koji često ima iste ili slične osobine kao pogansko božanstvo koje je zamijenio. Obredna kola i obredne igre postaju dio našeg kulturnog identiteta, jer simboliziraju neraskidivu vezu sa našim precima ili sa nekim našim zajedničkim pretkom, kojeg nazivamo ocem nacije. Tradicionalno rođenje hrvatske nacije traži se u našim mitovima i usmenoj predajama, te oni postaju temelj za “Nacionalno buđenje” u 19. st. Na sličan način djeluje i Crkva prilikom pokrštavanja, tj. kršćanstvo prilagođava starim vjerovanjima, kako bi preobratili pogane. Prvi misionari su jako dobro znali koliko je teško postići da pogani odbace svoja stara vjerovanja i punog srca prigrle kršćanski nauk, pa su zato iskoristili sličnosti pojedinih svetaca s starim božanstvima i jednostavno ih zamijenili. Zamijena na tronu Hrvatskog panteona ipak nije prošla bez posljedica, jer se osim riječju krstilo i ognjem i mačem.

 Svarog je vrhovni sunčev bog. Ime je nastalo kod Slavena čestog dodavanja nastavka –og koji uobičajen u starom jeziku korijenu svar. Nastavak –og označava mjesto: čert-og (dvorana), brl-og (stan od mjedvjeda), vrtl-og (mjesto vrtnje).”Svar” potjeće iz sanskrta i označava, bljesak, nebo, Sunce. Slično kao i iransko “hvar” koji označava svjetlo sjajnoga neba. Svarog – mjesto sunca, personificirano označuje boga Sunca i neba.[1] U hrvatskoj mitologiji je poznat kao Svarun, Svarog, Svevid i Jakša.[2] Hrvati ga povezuju sa svetim Vidom, jer on sve vidi i sve zna. Kult svetog Vida je snažno zahvatio slavenske zemlje, gdje je, zbog sličnosti imena zamijenio kult Svevida ili Svaruna. Sveti Vid je bio progonjeni kršćanin. Njegovo se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko g. 304. ili 305. Kult mu se počeo širiti oko 600. godine kada je o njegovom životu i mučeništvu bila sastavljena prva legenda i kada je njemu u čast bila sagrađena prva crkva u Rimu. Tada je u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv. Vida).  Vid se kao sin bogate ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac, po imenu Hylas, htio prisiliti na otpad od vjere. Njegov je bijeg pao baš u doba velikog Dioklecijanova progonstva pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti. Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravljenje careva sina, koji bijaše opsjednut. Unatoč tomu, bio je sa svojim pratiocima osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja bačen je u kotao vrelog ulja. No iz njega bi spašen od anđela koji ga otprati u Lukaniju, gdje mladić umre. U našim krajevima sv. Vid bio je zaštitnik očiju, čovječjeg vida, a to je bilo moguće samo kod govornika južnoslavenskih jezika, gdje sveti Vid “vidi”, gdje njegovo ime glasi Vid, a ne Vit, Veit, Vito, Guido ili Guy. Narodne predaje strogo zabranjuju rad na Vidov dan, a onaj tko prekrši zabranu trajno gubi vid.

  Perun je sin Svarunov, bog groma i munje. Perun je staroslavenska riječ koja označava munju i grom, koja je svoje izvorno značenje i danas zadržala u Ukrajini, Bjelorusiji, Poljskoj, Slovačkoj, te u sjeveroistočnoj Sloveniji. Kod podalpskih slavena je četvrtak (peraunedan) zabilježen kao “Perunov dan.” Lingvisti su kao praindoeuropsko ime boga koji udara gromovima rekonstruirali oblik per(kw)u-no.[3] Perun je u starohrvatskoj mitologiji poznat kao Porin, Porga, Porevit, Plivnik, Strahimir i Branimir.[4] Nakon pokrštavanja kult Peruna nije izumro, već se nastavlja kroz štovanje svetog Ilije. Mnogi znanstvenici sumnjaju da je upravo Crkva, radi lakšeg pokrštavanja, potaknula da Perun postane sveti Ilija, međutim, ne postoje pisani dokazi koji bi potkrijepili ovu tvrdnju.[5] Kult slavenskog boga Peruna kod svih južnih Slavena je prenesen na svetog Iliju.

Narodna predaja u Kotoribi kraj Čakovca govori kako se treba ponašati na blagdan svetog Ilije:

“Na dan svetog Ilije ne smije smije se voziti žito, jer će tada u njega grom udariti.

Na dan svetog Ilije mora se ići u crkvu k svetoj misi, da grom ne udari u stanje (stambene prostorije).

Na dan svetog Ilije mora se sve žito pospremiti, jer će inače na polju u njega udariti grom.”

Službena katolička literatura koja se, temelji na Bibliji (Stari zavjet), o Iliji, piše:

” (…) Pred večer Ilija oko svoga žrtvenika iskopa jara, sve poli s puno vode i pomoli se: Jahve pokaži danas da si ti Bog Izraelov. Tada padnje oganj s neba, spali žrtvu na žrtveniku i osupi vodu u opkopu. Sav narod padne na zemlju vičući: Jahve je Bog. Nakon toga se Ilija pomoli za kišu i padne obilna kiša. Kad je došlo vrijeme da Ilija pođe sa zemlje, dođoše do rijeke Jordana, Ilija udari plašetm po vodi i ona se rastavi na jednu i drugu stranu te prijeđoše po suhom. Išli su dalje i odjednom se pojave ognjeni konji i Ilija se počne s njima dizati prema nebu”(2 Kr 2,1-14).

  Prema starohrvatskoj mitologiji Perun svijetom putuje u vatrenim kolima ili jaši na konju iz čijih kopita sijeva živa vatra.

  Legenda o svetom Iliji iz Međimurja govori kako je sveti Ilija postao od vaga. Vrag je, naime, vidio kako je Bog od zemlje napravio čovjeka. Vrag je isto htio da ima nekoga tko će ga slušati i tko će ga slaviti. Zato je i on napravio tijelo čovjeka od zemlje kako je vidio od Boga. No, nije mu mogao udahnuti dušu i uliti mu život. Po tome je vrag spoznao da je za stvaranje ljudskog života potrebna Božja pomoć. Vrag se odlučio poniziti i zamoliti Boga da oživi njegova čovjeka. Bog ga je odvraćao od takve želje, jer će mu biti na veliku neugodnost i štetu. No, vrag nije odustao od svoje namjere. Konačno mu je Bog udovoljio želji i oživio Iliju. Bog je obvezao Iliju da mora odasvud ganjati vragove u pakao. Od tog čaša Ilija ganja munjama na vatrenim kolima sve đavole u pakao. Vragovi ga se boje i pred njim bježe kao pred svojim najvećim neprijateljem. Prema narodnom vjerovanju iz Podravine Fašnik je pomoćnik svetog Ilije, dok u Dalmaciji ima pomoćnicu Irudicu. No, pomoćnici nisu imali iste zadaće jer Fašnik je pokazivao koga treba munjom pogoditi, a Irudica je punila gromove. [6] Ako usporedimo narodna vjerovanja i citat iz biblije možemo zaključiti da je sveti Ilija identičan Perunu. Baš poput Peruna sveti Ilija jaše ognjene konje, gađa sa munjama i upozorava s gromovima.

  Ladana, Lada, Ladika, Laca, Ladimira, Ladosalava, Ljelja. Božica je ljubavi i ljepote, kći Svanimira, boga Sunca i Zorane, božice jutra. Peta je sunčeva moć. Utjelovljenje je ljupkosti, nježnosti, veselosti i životne snage. Zaštitnica je glazbe, plesa, pjesme, igre i svirke. Nadahnuće je pjesniku, uputa slikaru, učiteljica glazbeniku. Ona u ljudima i bogovima rasijava žar tjelesne žudnje, odiše neodoljivom ženskom privlačnošću. Kao što sunce ozari ljude tako i ženska ljubav zagrije muškarca.[7] Zanstvenici su vodili mnoge polemike vezane uz ovo božanstvo, naime, sve do romantizma većina znanstvenika je bila uvjerena da se radi o bogu Ladi, dakle muškom božanstvu. O Ladi kao slavenskoj boginji Veneri, u doba romantizma najviše su pisali slovački i česki pjesnici i mitolozi; Jan Kollar, I.J. Hanuš, Karel Jaromir Erben i dr. Folklorno gradivo obiluje raznim inačicama u kojima se miješaju imena Lado i Lada i nemoguće je samo na temelju imena odrediti spol spomenutom božanstvu. Rekonstrukcijom elemenata praslavenske mitologije dobiveni su obrisi mitske priče o božanskom sinu, bogu vegetacije i plodnosti, koji odlazi od kuće u zemlju mrtvih i vraća se na proljeće da bi donio u zemlju plodonosnu rosu, da bi žito rodilo i stoka da bi se plodila. Vrhunac mitskog pripovijedanje je prizor incestne svete svadbe između boga vegetacije i njegove sestre. Ova sveta svadba odvija se na stablu svijeta ili pod njime. To je stablo, orbor mundi zapravo sam svijet zamišljen kao veliko drvo, pri čemu korijenje predstavlja donji svijet (svijet mrtvih), stablo ovaj naš, a krošnja svijet nebeskih bogova. Do susreta brata i sestre dolazi na Jurjevo i o njemu pjevaju jurjevske obredne pjesme gotovo svih slavenskih naroda. Božanski mladoženja posvuda se zove Juraj, a njegova sestra Mara. Sama svadba odvija se kasnije, na Ivanje (blagdan Ivana Krstitelja), a u tim pjesmama naš se junak, također u svih slavenskih naroda, ne naziva više Juraj nego Ivo, Ivan.[8] Osim naziva Lada ili Lado, uvriježen naziv je i Ljeljo ili Ljelja. Ljeljo je pripjev u starim obrednim pjesmama, a dovodi se u vezu s praslavenskim bogom Ljeljom, zaštitnikom braka i ljubavi.[9] Pretpostavlja se da ime Ljelja potječe od biljke perunike, u narodu zvanoj ljelja/ljeljija, dok se za ime Ljeljo pretpostavlja da potječe od vrste ljiljana zvanog lijer koji je oznaka kraljevske časti.[10] Ljeljenovo kolo se najduže zadržalo u Bosni i Hercegovini, a izvodilo ga je kršćansko – hrvatsko, srpsko i muslimansko stanovništvo. Ljeljenovo kolo je dio tzv. Ivanjskih igara, tj. obreda povezanih sa blagdanom Ivana Krstitelja. U Hrvatskoj je za ljeljenovo kolo uvriježen naziv pletikolo i ono se pleše na Jurjevo.[11] Ljeljenovo kolo ili pletikolo je ustvari obredni hod ili obredna šetnja za plodnost. Djevice (djevojčice) koje su običavale u Podravini ići na blagdan Ivana Krstitelja, u ophod od kuće do kuće, i u dvorištu pjevale i vodile kolo, ljudi su prozvali lađarice. U pjesmama koje one tom prigodom pjevaju one žele domaćinima svako dobro, da ljeto bude tiho i rodno itd. Božanstva Lado i Lada najčešće su vezana uz ivanjske vatre i u ophodarskim pjesmama ladarica koje su se mjestimice zadržale čak do sredine 20. stoljeća. Lađarice su prilikom ophoda nosile cvijetne vjenčiće. Cvjetni vjenčić je simbol nevinosti, ali u ovom kontekstu i duhovni znak, znak vjere kojoj su nekada lađarice pripadale.[12] Prema Francisu Conteu običaj “otmice djevojaka” ima za svrhu otkloniti strah od “ženske moći”, tj. od same boginje Lade. Poganska igra hvatanja ili gorelki (ruski), najduže se je zadržala kod Slavena. Radi se o hvatanju koje simbolizira obrednu otmicu žena, koja je u isto vrijeme privlačna snaga i predmet nasilnog čina, suprotnost: ljubav-mržnja. Žena je primila svetu vatru iz ruku boginje, vatru koja simbolizira život koji samo ona može dati. Samo potčinjena, ukroćena žena (vatra), može da omogući nastavak života. Kod Slavena je obred otmice žena ostao u osnovi ritualne svečanosti, koja se obavlja prije vjenčanja. U Srbiji, sve do kraja 19. stoljeća mladiću je bilo prešutno dopušteno oteti djevojku koju je odabrao ako su njeni roditelji bili siromašni i nisu imali mogućnosti da plate svadbu.[13] Međutim, otmice koje su se odvijale među Slavenima često su prerastale u otvorene sukobe. Djevojke su otimali naoružani mladići  protiv njihove volje i volje njihovih roditelja, pa i ljudske žrtve nisu bile iznimka.

            Svarog i Perun kao vrhovna božanstva zamijenjena su Svetim Vidom i Svetim Ilijom. Bez obzira na crkveni raskol, i pravoslaci i katolici jednako slave Svetog Vida i Svetog Iliju. Na širem Slavenskom prostoru prevladavaju narodne predaje o ljudima koji gube vid zbog obavljanja fizičkih poslova na Vidov dan ili o ljudima koje je sveti Ilija pogodio munjom. Hrvatski ili šire gledano Slavenski običaji opstaju te postaju dio našeg folklora i kulturnog identiteta. Običaji vezani za Svetog Jurja i Svetog Ivana Krstitelja postaju dio naše turističke ponude. Ponovnim paljenjem Ivanjskih krijesova i oživljavanjem već zaboravljene tradicije, oživljavaju se i tzv. Ladarski običaji. Ladarski običaji za koje još uvijek nismo sigurni da li su posvećeni bogu ili boginji otvaraju mnogo prostora za istraživanja i polemike između znanstvenika koji ih istražuju.

 



[1]VASILJEV Spasoje: Mitologija drevnih Slovena, Beograd (1990.), 42.

[2] MARINOVIĆ Marinko: Junaci starohrvatskih mitova,

[3] BELAJ Vitomir: Hod kroz godinu, Zagreb (1998.), 53-54.

[4] MARINOVIĆ Marinko: Junaci starohrvatskih mitova,

[5] VASILJEV Spasoje: Mitologija drevnih Slovena, Beograd (1990.), 57.

[6] NOVAK Marija: Tragovi hrvatske mitologije, Zagreb (2007.), 52-58.

[7] MARINOVIĆ Marinko: Junaci starohrvatskih mitova,

[8] BELAJ Vitomir: Hod kroz godinu, Zagreb (1998.), 254-256.

[9] LOZICA Ivan: Folklorno kazalište, Zagreb (1996.), 403.

[10] NOVAK Marija: n. dj., 208.

[11] NOVAK Marija: n. dj., 214-221.

[12] NOVAK Marija: n. dj., 227.

[13] CONTE Francis: Slaveni, Beograd (1989.), 174. – 176.