MIT I LEGENDA

MIT

Riječ mit potječe iz grčkog jezika, ima značenje predaje ili kazivanja. Mit prethodi religiji i filozofiji i nalazi se u prvim fazama nekritičkog razvoja svih kultura. Mitovi su prožeti nastojanjima da se razumije svijet i značaj života u njemu. Mit predstavlja priče nastale u raznim kulturnim područjima širom svijeta koji govore o porijeklu i nastanku čovjeka, naroda i drugih živih bića te bogova i heroja kulture u kojoj nastaje. Mitologija svake kulture započinje sa pričom koja objašnjava postanak svemira i civilizacije. Mit prvenstveno nastaje na područjima gdje se kulturna tradicija prenosi sa koljena na koljeno, putem usmene predaje. Kod nekih izoliranih plemena, tradicija pričanja priča o nastanku i porijeklu vlastitog naroda i njihove povijesti očuvala se do danas. Često je puta usmena predaja bila jedini način da pojedine društvene skupine ne padnu u zaborav, predajući je prilikom obreda inicijacija mlađim naraštajima, koji će je dalje prenositi svojim potomcima. U književnosti, mit je epski oblik pripovjedne proze koji oblikuje mitske teme, najčešće one o postanku svijeta, života, smrti, zagrobnom životu i sl. Kultovi i simboli se ne rijetko interpretiraju kratkim mitovima. Mitovi primarno dijelimo na prirodne i društvene. Prirodni mitovi odnose se na objašnjavanje prirodnih, a društveni mitovi društvenih pojava. Postoje podjela mitova na: -         Teogoniski mitovi (objašnjavaju nastanak božanstva i svijeta) -         Kozmogoniski mitovi (objašnjavaju kako bi svijet trebao živjeti) -         Antropološki mitovi (govore o nastanku i razvoju čovjeka) -         Eshatološki mitovi (bave se futurističkom projekcijom kraja čovjeka i svijeta) Mitovi također možemo dijeliti i prema njihovoj funkciji na: -         Pripovjedački mitovi (imaju funkciju zabave) -         Aperativni mitovi (daju uputstva za život) -         Eksplantorni mitovi (imaju funkciju tumačenja ili objašnjavanja nečega) Teoretičari ukazuju na razliku između političkih i religioznih mitova, iako neki politički mitovi koriste teološku misao kako bi dokazali superiornost vlastite kulture ili naroda.  

LEGENDA

Legenda (lat. ono što se ima pročitati, štivo) u srednjem vijeku, pobožno štivo, najčešće životopis nekog sveca, koji se čita u crkvi ili samostanskoj blagovaonici za vrijeme obreda. Kao književna vrsta legenda je pripovijest u prozi ili stihovima, u kojoj je jezgra povijesno-biografskih podataka isprepletena fantastičnim pojedinostima. To su stare priče o osnucima naselja, seobama, ratnim pohodima, katastrofama, vladarima, zakonodavcima i državnicima, glasovitim ljepoticama, ratnim herojima i slično. S pobjedom kršćanstva, legende se počinju stvarati oko ličnosti i događaja religioznog značaja mučenika, svetaca, misionara, pustinjaka, crkvenog prelata, osnivanja samostana i slično. Prve kršćanske hagiografske legende pojavljuju se već u prijelazu u srednji vijek. Kako pokazuju naši glagoljski i ćirilični rukopisi od 13.stoljeća na dalje, naša literatura je prihvatila mnoštvo pseudoantičkih, biblijskih, viteških i orijentalnih legendi, ponajviše iz bizantskih i latinskih vrela, ali i preko usmene predaje. Većinu hrvatskih legendi skupio je i obradio u svojoj knjizi „Hrvatske legende“ Hrvoje Hitrec.