S T V A R A NJ E
SV I J E T A
U početku nije bilo ničega, tek beskrajna mračna praznina nad morem, koje je počivalo na zgusnutoj sili tmine. More je bilo silno duboko i usud je odredio da samo božansko biće može dosegnuti do njegova dna posuta magičnim zlatnim prahom stvaranja i iznijeti ga nad površinu.
Ponad voda postojala je tek jedna stvar utkana u sveopću tminu, stapajući se s bezdanom Pramraka. Bilo je to veliko jaje, a u jajetu počivaše Svarog, božanski tvorac, koji je okružen silom tame eonima snivao san o postanku svijeta. Pod utjecajem životnih sila u trenu božanskog rođenja pojavi se na ljusci jajeta pukotina i iz nje sinu oslobođeno svjetlo koje je dotad blagotvorno okruživalo usnulo božanstvo. Svjetlost udari o tminu pokrenuvši u njoj silu stvaranja, zvanu božanskim Ţibogom, božanstvom bez stvarna oblika, silu koja će voljom Svarogovom stvoriti tvar od koje će biti sazdan svijet. Oslobođena u trenu Svarogova rođenja, sila je pokrenula i život u Pratmini i iz nje stvorila boga zla, oca patnje i zle kobi. Od Svarogove sjene rodio se Crnobog, sila nastala iz početne Tmine, bog koji bijaše potpuna suprotnost Starome Vidu.
Kako su u početku oba boga bila tek bezoblične sile, stvorili su dvojnike, božanska bića sazdana od tvari, od kojih je Volos bio Svarogov dvojnik, golem i moćan. Volos bijaše bog ljudskog obličja, guste brade i prekrit lakom dlakom od snažnih nogu pa do uznosite glave koju su krasili veliki rogovi. Premda zastrašujuća obličja i katkad divljačnog ponašanja, Volos bijaše dobre ćudi, znan kao zaštitnik rogatih životinja, šuma i svekolike prirode.
Crnobog stvori Črta, crnu krilatu spodobu prekrivenu čekinjavom dlakom, kravljeg repa i oštrozube vučje gubice. Rastom bijaše golem a na ljudskim mu rukama, sjajile kandže crne i oštre kao u grabežljive zvijeri. Črt je utjelovljavao zlo, tminu, nedaću i gubitak. Njegova je moć bila i božanska, a mogao je poprimiti svakolika obličja, najčešće ono ogromna ognjenog zmaja, katkad troglavog, prekritog krljušti sjajnom poput dragulja. Zbog opake Črtove moći nad podzemnim dobrima dragulji, blago gospodara tame, znaju donositi zlu kob i nesreću. Sklon prerušavanju i svakojakim pakostima katkad, ako mu je to zbog čega bilo potrebno, znao bi Črt poprimiti oblik lijepa mladića i unijeti nemir i tugu u nježno srce kakve naivne, mlade djevojke. Čim se u Pratmini utjelovio Črt, Svarog mu naredi da zaroni do dna mora i donese zlatni prah od kojeg će stvoriti svijet. Črt natjeran silom Staroga Vida, a jalan i prepreden već od iskona, želio je oponašati moć i božanske vještine Svarogove, tako da je, kad je zaronio do dna mora, u gubici sačuvao nešto magičnog praha stvaranja. Uzevši od boga tmine prah, prospe ga Svarog po površini vode. Kako je davao imena stvarima, tako su one od praha i nastajale. Prvo su nastala brda i doline te se stadoše širiti u daljinu, potaknute silom stvaranja i moći božanskog Ţiboga. Na svoje čuđenje, Črt u trenu stvaranja osjeti kako mu u gubici počinje rasti prah i hitro ga ispljunu, a od toga praha nastaše bezvodne pustare, tmurne gudure, močvare i svakojaka gadna mjesta.
Da bi biljni i životinjski život na zemlji mogao rasti, ploditi se i u obilju živjeti, Svarog na dnevno nebo stavi sunce, izvor života, a na plašt noćnog neba postavi mjesec, tajanstvenog sunčeva brata, pokretača sila plime i plodnosti. Svaki njegov pogled na svijet stvorio bi po jednu zvijezdu koja bi nastanila nebo, prvobitno prožeto jalovom prazninom.
Od odraza Svarogova lika, osvijetljena svjetlošću zvijezda i nebeskih tijela, u prvobitnom moru nastaše Vodan, moćno božanstvo voda i vodenih stvorenja. Bijaše on snažne građe i dugih kosa, oboružan magičnim trozubom kojim je mogao upravljati morskim silama i mijenama. Malo koji od njegovih neprijatelja bi preživio udarac tim moćnim oružjem. Vodan je, nastavši na sličan način kao Crnobog, zauvijek zadržao neku mračnu i ozbiljnu crtu.
Iz nebeskih visina, privučena zemljinom tvari, pala je donja ljuska Prajajeta i razbila se u tisuće komada. Od svakog komada pod pogledom Ţiboga nastao je po jedan div ili divka. Od najsitnijih komadića Prajajeta nastala su malena magična stvorenja, čovuljci, malčići, palčići i patuljci. Bijahu oni čuvari čarobnih tajni, obdareni duhovnim moćima. Patuljci su imali svoje kraljeve, a od njih najslavniji bijaše sitni vladar Lakatbrade Pedaljmuţa, maleno biće velike moći i ugleda, kako u podzemlju, tako i na zemlji. Osim divova i patuljaka, nastadoše i svakojaka druga stvorenja, što dobre, što loše naravi, a najprije od svih vile, koje, kao što je znano, ne možemo nazvati niti dobrim niti lošim stvorenjima jer one nemaju ljudske poglede na dobro ili zlo.
Bijahu to prvi stanovnici svijeta.
Od gornje ljuske Svarogova jajeta nastalo je Drvo svijeta, krošnjati jasen, koji je rastući odvojio nebo od zemlje i stvorio sadašnji red u svijetu. U njegovoj se krošnji nalazi sveti Nav u kojem stoluje Svarog, a najmanji mu korjenčići podrastaju mračno carstvo Crnoboga. Podno krošnje stabla iz tvrde kamene žile izvire vrelo žive vode zvano Vrutak života iz kojeg istječe Potok radosti i slijeva se u Jezero Istine po kojem plove labudovi, galebovi i ostale vodene ptice. Na jezeru se nalaze tri otoka, Otok uspomena, Otok sreće i Otok spokoja. Otok uspomena šumovit je i prožet mekim neznanim tajanstvom. Na njemu ne postoje obale, jer gusta šuma počinje od samog dodira kopna s vodom. U šumama Otoka uspomena, kroz magle koje se provijaju između vlažnog raslinja, struji čudna sila koja tjera namjernika da, okružen silinom sočne živuće prirode, osjeti mir, sjedne uz kakav šumski potok i porazmisli o svom bivšem i sadašnjem životu. Govori se da šume Otoka uspomena čini drveće u kojem su prebivale mnoge generacije duša i na taj način je i drevno drveće zaslužilo svoj mir u Navu. Otok sreće čudnovato je mjesto i svatko tko se vratio s njega drukčije bi ga opisivao, tako da nije znan njegov pravi izgled. Mudri žreci govorili su da samo bog ili čovjek visoke mudrosti može sagledati pravi izgled Otoka sreće, jer svi ostali na njemu vide sreću onako kako su je, dok bijahu živi, zamišljali. Otok spokoja mjesto je prekrasnih vrtova i sjenovitih lugova koje posjećuju mudraci i svakojaka navska bića, sita zemaljskih i nebeskih radosti, u želji da nađu smirenje. Katkad je otok služio i bogovima za odmor od bučnih i napornih gozbi u dvorima boga vina i svetkovanja, Rujimira. Sve su to mjesta koja posjećuju bogovi, vile i junaci, ali i Ognjeni zmaj koji se povremeno dovuče iz carstva Crnoboga, sve u želji da živi ugodno kao junaci i dobre vile, ali svaki njegov dolazak završi kobno po njega i mračni stanovnik podzemlja bude sramno otjeran.
U prostranoj krošnji stabla svijeta živi Svarogova Div-ptica, ogroman orao, vjeran pomoćnik i glasnik staroga boga. Do tog drveta su Rojenice, tri vile suđenice, glasnice sudbine ljudi i bogova, koje pjevaju o prošlim, sadašnjim i budućim vremenima, vilinska stvorenja obdarena moćima određivanja sudbine. Sudbinu koju odrede vile pri rađanju bilo kojeg bića ne može promijeniti nitko, čak ni one same.
Svitogor je grad bogova, božica i njihovih junaka. Jedini smrtnici koji nastavaju Svitogor kćeri su i sinovi Sunčeva naroda koji su učinili velika djela ili poginuli junačkom smrću. Njima je na dnu Nava dodijeljen Dom junaka, a dvore ih vile junakinje ili bojovnice. Vladar Svitogora Stari je Vid ili Svarog, otac svih ostalih bogova i magičnih stvorenja, stanovnika Nava i svitogorskih dvora. Svitogorske dvore od dolina, mora i planina zemaljskog svijeta dijeli pust bezdan, sazdan od bijelog dana i mrkle noći. Vrhovno mjesto u Svitogoru pripada ocu bogova, Starome Vidu. To je Vidova Svitogorska gora, koja se uzdiže do najviših nebesa u Navu. Tamo je i njegov dvor koji se uzdiže do sedmog neba, a u sedmom nebu nalazi se dom Staroga Vida.
Iz Svitogora u svijet vode dvoja vrata. Jedna su jutarnja vrata na istoku Svitogora, što se otvaraju bijelom danu pri svitanju, a ime im je Svitava. Na jutarnja vrata, čuvana od psoglavca Ogara, umiljatog žutog hrta danjeg neba, izlaze božanski Svantevid i žena mu Zora, nosioci danjeg svjetla. Druga su večernja vrata, na zapadu, koja sutonom otvaraju prostor mraku noći a njihov čuvar je Zagar, opak i mrk kao noć. Oba pobočnika božanskog Svaroga su psoglavci, djeca nebeske kučke Zarame, božanski divovi i čuvari Svitogorskih dveri u Navu.
Na sedmom nebu, u krošnji Drveta svijeta nalazi se gnijezdo Svarogove pomoćnice, ptice Alemperke. Od sjaja njena perja koje svijetli vlastitom blještavom svjetlošću, krošnja Drveta svijeta osvijetljena je i danju i noću, a sjene nastale letom nebeske ptice pričaju priče o zbivanjima nastalim u umovima okolnih bića. Taj čudesan stvor ima svojstvo da čuje misli iz svoje okolice i, kako ne zna čuvati tajnu, odmah na sve strane razglasi sve što smatra posebno zanimljivim ili zbog nečega bitnim. Tako često odaje i mnoge božanske misli, pa bi joj Svarog, za svaki slučaj, kad god bi se našla u njegovoj pratnji, prstenovao kljun kako ne bi gdje štogod neprimjereno ispričala. Svarogova se kula poput sure litice izdiže iznad oblaka. Svaki joj je kat jedno nebo, svako nebo po jedna vrata za koja postoji po jedan ključ. Zato je Stari Vid katkad znan i kao Čuvar sedam ključeva.
Na sedmom nebu nalazi se Svarogov bijeli dvor Vidin i u njemu kameno prijestolje s kojeg on ponire u cijeli svijet, a najmiliji mu je boravak na istočnoj kuli sedmoga neba, gdje svaki dan s prozora gleda raskoš Svitogorskin dvora i divi se ljepoti svog božanskog djela.
Podno Vidove gore nalazi se izvor žive vode što se slijeva u jezero oko kojeg se steru gajevi i prostrani ljetnikovci ostalih bogova. Na liticama strmih, glatkih klisura uzdižu se dvorovi božanskih stanovnika. Mnogi nebeski zamci uronjeni su u guste šume, tako da im se vidi tek dio moćnih zklova, dok je ostatak skriven deblima i krošnjama stoljetnik stabala kakvih nema na ovome svijetu. Bile su to Šume misli sazdane od svetih stabala podno kojih su, u sjeni ogromnih krošnji, oplakujući oble kamene gromade prekrivene povijušama, tekli potoci u kojima su se nazirale predivne ribe duginih boja, dok se šumom razlijegao pjev bezbrojnih ptica. Bogovi su voljeli te šume i divili se njihovoj divljoj snazi i ljepoti. Tik pored veličanstvenih dvora Svarogovih isticahu se strme zidine Perunovih dvora, a Svitava i Zarovo, dvori Svantevida i Zore, prosijavahu taj čudesni kraj zrakama žive svjetlosti.
Svitava je tvrd grad, uvijek osvijetljen, dom boga sunca Svantevida, nosioca svjetla, sina Svaroga i Vide, u Sunčeva naroda znana pod imenom Vid. On stolovaše na svitavskoj kuli u odaji obloženoj zlatom. U njoj je i oštro plameno koplje i njegovo slavno oružje, nepobjedivi ognjeni mač iskovan u podzemnoj radionici čoviljaka pod budnim nadzorom dobrog diva Troglava. Mač je ujutro žut kao zlato i presijava se okupan jutarnjim svjetlom. Ponaša se kao živo biće koje sluša svaku zapovijed mladoga božanstva i uvijek se vraća Svantevidu u ruke, ma kako daleko bio od njega. Njime Svantevid siječe tamu i oslobađa svjetlo pobjeđujući noć, vrijeme zlih vila, magičnih bića tame i samoga vladara mraka, Crnoboga.
Na vrletnim liticama uzdižu se nedostižni dvori gromonosca Peruna i njegove divske žene Strijelke. Zidine im dopiru do petog Svarogova kata, a iza njihovih zidina prostiru se zidine Zarova i ostalih Svitogorskin dvorova. Nasuprot Zarovu nalazi se Dom junaka, najveća i najsjajnija dvorana u Svitogoru. U sredini je sjajno prijestolje Svarogovo, s desna i s lijeva su sjedala Peruna i Svantevida, a uokolo su smješteni božanska svita i božanski posvećena bića. Njihovi su gosti ponajprije ratni junaci i njihove djeve, zatim vile bojovnice, a nađe se i poneki smrtnik koji je mudrošću i znanjem pomogao svome narodu u napretku i boljem životu. Sjajne su dvorane uvijek pune, a stolovi se povijaju pod teretom najbolje pripremljene hrane i božanske okrijepe, slasnim vinima i božanskom medovinom. Iz dvorana odjekuje gromoglasni pjev veselih i junačkih grla kao odjek pobjedničkih pohoda koji su im donijeli slavu i vječnost. Želja je bila svakog čovjeka Sunčeva naroda da bar jednom kroz mijene povijesti postane stanovnikom Doma junaka.
Literatura:
