Velebit

  Tek što se prelijepa vila Ilirana, kći Azija i Europe, okiti mladošću, razgali ona grudi, sandale sazu i zatreperi u strasti s Jugomirom – Striborovim sinom. Plodovi njihovih sastanaka bijahu kćerkice Liburana i Adrijana, te sin Velevij. Velevij izraste u naočita i snažna mladića, crne kovrčave kose i kršnog stasa, odjenu se oklopom vjere, te vođen gordošću uma odluči upoznati tajanstvenost milosrđa i okrutnosti. Put ga ponese u daleku zemlju što ležaše uz uzglavlje Plavog zmaja i u kojoj obitavaše izabrani Svanimirov narod. Bijaše to sunčana zemlja duž koje su se pružali gorski vijenci, proticale rječice, mreškala jezera, a na sve se strane širila pitoma polja i ponosite šume. Tu on pronađe sebe, te se za svagda odluči nastaniti rješavajući dileme, razbijajući iluzije i tragajući za mogućnostima. A kad usmjeri oči prema nebu, postade i spram bogova naprasan, prozrijevajući njihove tajne i otkrivajući ih ljudima. Bog nad bogovima, Svarun, upozori ga da prekine tu rabotu od samog početka upravljenu protiv njegove vlasti. No, Velevij ga nije poslušao. Zbog toga i bi kažnjen. Dok je jednom usamljen sjedio na gorskom vrhu, nebo se zaodjenu crnim oblacima, a svemoćna ga ruka, uz strašan trijesak, poravna sa zemljom i u prah rasu. Tad mu vrijeme stade kroz kamen govoriti, magla zaplete misli, a snijeg zabijeli dušu. Sreća mu posta tek srebrna prašina koju zvijezde natopiše suzama. Svarun mu i ime htjede zatrti, da se njega nikad ne bi saznalo, ali ptica Alemperka ponese vilama bojankama glas o tom strašnom udesu. A kad vile to čuše, samo se pogledaše, te rekoše: „Ponekad je bolje manje znati“, i nadodaše: „Ti koji si se nekoć Velevijom nazivao, odsad ćeš se Velebijom nazivati“. Sunčani ratnici, osjećajući da se Velevij neće više među njih vratiti, a znajući da će im zanavijek u očima ostati, mjesto njegove pogiblje za sva pokoljenja Velebitom prozvaše.