Vile

Nazvane još i Utvice, Rusaljke. Besmrtne djevojke, zaštitnice voda, šuma, polja, gora, ali i hrabrih i odvažnih bojovnika. O njihovu postojanju postoje dva oprečna mišljenja. Jedni smatraju da se rađaju poput ljudskih bića, najčešće kad kiša sipi ili sunce peče, a drugi vjeruju da nastaju iz soka koji u ranim proljetnim ili jesenskim jutarnjim satima ispušta mrazavčev cvijet. Sama pak, vila kroz usta starca Milovana kaže: „Gora me rodila u zelen list povila, rosa jutrom padala mene vilu dojila!“ Kad Sunčevi ratnici opisuju vilu, daju joj izgled mlade djevojke uzvišena duha i veličanstvene ljepote obučene u dugačku, kao snijeg bijelu haljinu koja raskošno šušti, s kozjim nogama naniže. Ona je u obrazima ko jabuka rumena, krupnih plavih očiju iz kojih sijevaju munje, ima sladak, ugodan glas što uznosi duh ljubavi i ljepote u ljudsko srce. S glave joj se poput slapa prelijeva kosa sve do zemlje. Ako joj netko iščupa ma i jednu dlaku, istoga trenutka biva kažnjen smrću, jer u kosi joj je tajna i snaga života. Prolazeći kroz šumu, kosa joj se znala  zaplesti za trn ili kakav grm, a sama je nije mogla otplesti. Tko bi joj tad pomogao, bio bi čestit dovijeka, jer bi ga zauzvrat pomagala u dobru i zlu. Vila na glavi nosi zlatnu krunu ukrašenu dragim kamenjem i biserima, svaki biser vrijedi dva careva grada, a na leđima joj blistaju zlatna krila. Kad bi joj netko uspio ukrasti ili pak skinuti krunu s glave ili pak otuđiti krila, izgubila bi vilinsku moć i postala obična žena, odnosno udala bi se za onoga tko bi joj to učinio. Ali, kad bi iznova došla do svoje moći smjesta bi ga napustila i vratila se svojim prijateljicama. U braku je vila izuzetna ljubavnica i rađa samo vile, koje se odlikuju dobrim pamćenjem, ljupkošću i bistrinom. Ljudima čine dobro, ali i zlo, vole, ali i mrze. Koga vole, vole ga cijeloga života, te mu daruju sreću, no omrznu li koga, mrze ga tijekom cijeloga života, pa mu donose nesreću. Djecu osobito vole te ih znaju i majkama uzeti, ali ih u pravilu vraćaju, nakon što ih nasite mlijekom i medom. Vile obožavaju lov, igru i pjesmu. One su i ratnice, pa se često znaju u boju mjeriti i s najvećim junacima. Zaštitnice su putnika i pastira. Najkivnije su na mladiće, kad ih usred nesmotrenosti zateknu gole na kupanju. Tad ih za kaznu prostreljuju očima, osljepljuju ili pak izluđuju. Njadraži im je vjetar bura, životinja konj, a stablo hrast. Ispod hrasta su se skupljale, vjećale i izležavale 24. lipnja kad svoje zemaljske prijatelje pomlađuju, pa se tad „čovik obnovi ka i zmija kad svoj slak podmeće“. Sunčev narod vile naziva različitim imenima: jedne su Nagorkinje, druge Plankinje, treće Zagorke, četvrte Prigorke, pete Vodarice, šeste Andesile, ali svakako im je najdraža Velebitkinja, koje je mnoge bojovnike pomogla i štitila. No, Sunčevi ratnici poznavali su i vile koje su nosile imena po bilju: Ljubice, Smilju, Bosiljku i Ružicu.